Ćiro

Ćiro je sinonim za staru uskotračnu željeznicu koja je povezivala unutrašnjost s morem, a u Pločama on ima poseban, gotovo emotivan status. Parna lokomotiva nije samo spomenik; to je podsjetnik da su Ploče, kao moderna luka i grad, zapravo su izgrađene oko željeznice. Bez pruge koja je spajala Bosnu i Hercegovinu s Jadranom, Ploče nikada ne bi postale grad koji su danas. Pruga uskog kolosijeka (760 mm) na relaciji Sarajevo – Mostar – Metković – Ploče bila je žila kucavica cijele regije.

Dionica do Ploča dovršena je usred Drugog svjetskog rata (1942.), iako je prava važnost pruge procvjetala u poratno vrijeme. Vožnja Ćirom bila je spora, prašnjava i bučna, ali nevjerojatno slikovita. Prolazak kroz kanjon Neretve smatrao se jednim od najljepših željezničkih putovanja u ovom dijelu Europe.

O imenu Ćiro postoje razne teorije, ali najpopularnija je ona o popularnom imenu za strojovođe ili samu lokomotivu koja „ćiri” (viri) iza zavoja. Bez obzira na podrijetlo imena, ono je postalo univerzalni nadimak za sve uskotračne vlakove u bivšoj državi.

Ćiro je u Ploče zadnji put ušao 1966. godine, kada je uskotračna pruga zamijenjena modernom prugom normalnog kolosijeka. Ploče su sačuvale svoj primjerak (serija 83), koji danas služi kao savršena kulisa za fotografije, ali i kao tihi svjedok vremena kada je „crni dijamant” (ugljen) prolazio kroz grad.

Ta lokomotiva, projektirana u ranom 20. stoljeću (oko 1903. godine) za potrebe Bosansko-hercegovačkih državnih željeznica (BHŽ), nije bila samo stroj; bila je vrhunac inženjerstva prilagođen surovom terenu krša i uskih kanjona.